23.05.2017

Duhovna obnova Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju

Razmatranje na temu „U službi zemlje i neba – u službi Evanđelja“ izložio je Stjepan Lice, a sudjelovalo je više od stotinu Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji.

U znak zahvalnosti za sačuvane živote kao i za mogućnost povratka i novog početka koji nam je Bog darovao upriličena je 20. svibnja 2017. godine u samostanu sv. Franje u Bijelom Polju završna duhovna obnova za sve sestre Provincije.

U sunčan subotnji dan više od stotinu Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji okupilo se oko naše „lurdske špilje“ u parku i pjesmom i molitvom izrekle svoju posvetu Gospi, a potom, hodeći uz žubor Zdravomarija, nastavile molitvu Trećega časa u samostanskoj kapeli.

U dvorani duhovnoga centra provincijska predstojnica s. Zdenka Kozina pozdravila je nazočne sestre spominjući se proljeća 1992. – ove se godine navršilo dvadeset pet godina – kada je zadnja skupina sestara napustila naš samostan u Bijelomu Polju. Zato u svečarskom raspoloženju zahvaljujemo Bogu za Njegovu ruku koju nam je na vidljiv i opipljiv način ovdje pružio, onda i toliko puta tijekom proteklih dvadeset pet godina. Istaknula je s. Zdenka kako je ovo mjesto za nas uvijek bilo posebno – više od jednog stoljeća ono je za nas utočište, odmor, mjesto početnog odgoja većine sestara i posljednje ovozemno počivalište, mjesto gdje nadolijevamo ulje u svojim svjetiljkama…

Poseban pozdrav uputila je predavaču, bratu Stjepanu Lice, predstavljajući ga ukratko i onako kako nam je najviše i poznat – kao duhovnog pisca, autora gotovo četrdeset knjiga lirike, meditativne proze, eseja i priča… Pravnik s vedrim licem, jednostavnom i nadahnjujućom blizinom, umjetničkom dušom – duboko vjerničkom i duboko franjevačkom. A za sebe će jednostavno reći da je sve njegovo „nadahnuće u Evanđelju, ono prožima sve što pišem. Nije to moja umotvorina, samo sam tu da napišem i oblikujem na način koji mi je blizak. To je dar.“ I on svoj dar, primljeni talent(e) ne skriva, nego ga rasipno dijeli, umnaža…

Tema njegova nagovora sestrama bila je: „U službi zemlje i neba – u službi Evanđelja“. Njegov je govor jednostavan, iz iskustva vjere, pun poveznica sa svakodnevicom, i kako sam reče, prožet Evanđeljem. U potpunosti. Kako se u to uklopiti?! Kako „čitavim bićem biti u službi Evanđelja, postojano svijetliti Evanđeljem“? Kako razgovarati s anđelima, a s anđeoskom jednostavnošću i radošću biti posljednji, neugledan, neprepoznatljiv u očima svijeta? Kako susresti Boga u svakodnevnom pranju podova, u kuhinji…, u najneznatnijim, najobičnijim poslovima? A, ako ga tamo ne susretnemo, upitno je hoćemo li ga uopće susresti. U tome nam je tako potrebna hrabrost početaka kao i hrabrost trajanja. Potkrepljujući svoj govor primjerima iz života sv. Franje, sv. Klare, iz svakodnevice – kako redovničkoga tako i svjetovnoga života, brat Stjepan je usmjeravao naš pogled prema bitnome i jedino bitnome: „pozvani smo – odazvali smo se – opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga koji je Krista učinio nadahniteljem i središtem svoga života s Bogom i s ljudima; te unositi Evanđelje u život i život u Evanđelje (iz Pravila). Unositi Evanđelje u život i život u Evanđelje! Da ništa od Evanđelja ne izostavimo iz svoga života; da sve što jesmo unesemo u Evanđelje.“

Ljubav je u konačnici ključ svega življenja. Bilo gdje i bilo kad. Ako i kad ljubimo, sve nam je naravno. Život, evanđeoski zavjeti, duhovni život prestaju biti obveza, prestaje „moraš“ a raste čežnja za suobličenjem, život u slobodi djece Božje. Ići, živjeti, svjedočiti Evanđelje u duhu pozitivnosti, s vedrinom koja odsijeva. Izložiti se zbog njega. Putovati rasterećen da bi mogao biti posvećen: rasterećen imetka, onoga što opterećuje, sputava, vezuje uz prolazno, rasterećen grijeha, odmaknuti se od sigurnosti … i poći u susret Ocu. „Nema veće nesigurnosti, kaže brat Stjepan, nego živjeti Evanđelje. I nema veće sigurnosti.

Nitko od nas ne može sa sigurnošću odrediti kako će susresti Boga. To je Njegovo. „Naša je služba na zemlji putovati s Evanđeljem u srcu, u ustima, u ušima, u očima, u rukama, u koracima…“

Euharistijsko slavlje u samostanskoj kapeli predvodio je fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Stavljajući na žrtvenik Božji svu svoju zahvalnost, sjećanje, molitvu, ljubav, slabosti, fra Miljenko nas je drugim retkom 100. psalma u prigodnoj homiliji pozvao na uzvišeniji put: „Služite Gospodinu u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!“

Govoreći o našem pozivu da tražimo radost, da tražimo Božje lice i pred njega da dolazimo s radosnim klicanjem, fra Miljenko je između ostaloga kazao: „Klicati Gospodinu naša je zadaća, egzistencijalna bit svakog ozbiljna čovjeka, inače ostat će nam jad nemira i dezerterska misao bježati, pobjeći, i na kraju nekako miriti i s čistilištem. Ne, Bog nas zove u raj, na radost i svetost! Da, Crkvi i svijetu su potrebni: sveci i svetice i među nama danas. Crkvi su potrebni radosnici i radosnice, koji se samo Boga boje, koji zbog straha Božjega herojski osvajaju zagonetnu utvrdu vlastite duše otkrivajući u njoj skrivene odaje. Stoga, nikakva tjeskoba, neizvjesna budućnost, problemi sa samim sobom i svojim nagonima nisu razlog da tugujemo, nego da se radujemo ili točnije da se katkad i u plaču radujemo, svjesni da nas Bog voli. „Tko se ne domogne radosti, toga život pregazi!“ (Hans Urs von Ballthasar).“

Nakon euharistijskog slavlja naše se zajedništvo nastavilo u sestarskom blagovalištu. U popodnevnim satima, nakon svete mise zadušnice proslavljene u samostanskoj kapeli u Franjevačkoj u Mostaru, ispratili smo našu pokojnu s. Velimiru Jozić na posljednje ovozemno počivalište, na sestarsko groblje „Gruban“ u Bijelome Polju. (ŠSF)