29.03.2017

Duhovna obnova za obitelji u Bijelom Polju

Duhovnu obnovu za obitelj u samostanu Školskih sestara franjevaka hercegovačke Provincije organizirale su i vodile s. Dominika Anić i s. Branka Perković.

Popodnevni sati četvrte korizmene nedjelje, 26. ožujka 2017, bili su blagoslovljeno vrijeme zajedništva i duhovne obnove za obitelj koju su u samostanu Školskih sestara franjevaka hercegovačke Provincije u Bijelom Polju organizirale i vodile s. Dominika Anić i s. Branka Perković. Dok su roditelji imali priliku duhovno se nahraniti i pristupiti sakramentu ispovijedi, za djecu se u dječjem vrtiću pobrinula s. Ivana Markotić s postulanticama.

Program duhovne obnove započeo je u 14 sati kada su se sudionici okupili „od sva četiri vjetra“ Hercegovine. Nakon kratkog korizmenog razmatranja i molitve, razmišljalo se na temu „Nada“. Dok se više govori o vjeri i ljubavi, nekako ova treća bogoslovna krepost pada u sjenu, a zapravo je ključni problem današnjice nedostatak nade i on se očituje na svakom polju čovjekova djelovanja. Bez nade svaki napor i zalaganje za zajedničko dobro gubi smisao, dovodi do stanja duhovne lijenosti, apatičnosti, nezainteresiranosti, osrednjosti, nebrige. Nada je utkana u čovjekovo biće koje uvijek stremi, pruža ruke prema gore, nastoji nadići granice svojih mogućnosti. No, ona ja za kršćanina poziv, kako nam svjedoči i sv. Pavao: „Bog Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu“ (Ef 1,17-18). Kršćanska se nada razlikuje od optimizma u kojem je čovjek taj koji se stalno mora truditi i napinjati kako bi držao glavu uspravnom, unatoč protivnim vjetrovima. Kršćanska nada polazi od Boga koji se prvi objavljuje čovjeku i daruje mu spasenje. To spasenje koje nam je darovano započelo je s Kristovim uskrsnućem, no još nije ispunjeno. U ovome međuvremenu između započetoga i definitivnoga, potrebna nam je nada. Nada kršćanina nije samo njegova, već je nada za čovječanstvo i za sav stvoreni svijet koja od njega iziskuje odgovornost i zalaganje dok se ne ostvari „novo nebo i nova zemlja“. Učitelj i uzor nade nam je Isus koji je na križu posvjedočio najveću nadu, u trenutku kad su se na njega sručila sva moguća zla: tjelesno, duhovno, moralno i psihičko. Bog Otac nije neosjetljiv na Sinovljevu bol. Odgovara mu, ali ne dokidajući patnju, nego uskrsnućem nakon patnje. Križ nije Očevo napuštanje Raspetoga, nego prepuštanje Raspetoga u Očeve ruke. Kršćanska nada uvijek je osobnoga karaktera, jer samo osoba može odgovarati osobi. Stoga kršćanin ne samo da se nada, nego se nada u Kristu i s Kristom. Obitelj je danas u vremenu individualizma svjedok nade koja mu se opire. Dok protuobiteljska ideologija ističe samo čovjeka pojedinca, obitelj svjedoči da je ljepota života u življenju za druge. Stoga je kršćanska obitelj nada za Crkvu i društvo koje su ju dužne podržati.

Nakon razmatranja o nadi i trenutaka zajedničkog druženja, sudionici su razmatrali otajstvo Isusove muke, a fra Bože Milić, župnik župe sv. Petra i Pavla, bio je na raspolaganju za ispovijed. Duhovnu smo obnovu završena je slavljem sv. Mise u samostanskoj kapelici gdje su se okupljenima pridružila i djeca i svojim prekrasnim dječjim pjevanjem pridonijela ljepoti liturgije.

S. Branka Perkov