Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
25.02.2012
Ono što mi se čini važnim jest ne popustiti napastima biti više managers nego posvećene osobe, rekao je između ostalog nuncij u BiH Alessandro D'Errico.
Tijekom Desetog plenarnog zasjedanja Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH, koje je održano u subotu, 25. veljača 2012. u Karmelu sv. Ilije u Buškom Blatu na temu „Razmišljanje o redovničkoj prisutnosti u BiH“, svoj intervent uputio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Alessandro D'Errico kojeg donosimo u cijelosti:
Dopustite da najprije kažem da mi je veliko zadovoljstvo biti s vama danas. Rado sam prihvatio poziv sestre Ivanke, zato što je ovo važan dan ne samo za vas, nego za cijelu Crkvu u Bosni i Hercegovini. Osim toga, moja je želja također izraziti vam obnovljenu zahvalnost za sve što činite na dobrobit Crkve u Bosni i Hercegovini; i, nadasve, zahvalnost za svjedočanstvo posvećenog života, koje dajete s toliko revnosti i s toliko radosti.
Osobno sam uvjeren da je vama Božja providnost povjerila posebnu ulogu u Bosni i Hercegovini. U prošlosti - u vremenima osmanskog carstva – nije bilo moguće držati živu baklju katoličke vjere bez redovnika (naravno nadasve mislim na Franjevce). Danas – u složenom kontekstu dubokih promjena koje su došle nakon socijalističkog perioda i nakon rata 90-tih godina – vi još predstavljate većinski dio živih snaga Crkve: ne samo po broju vaših članova, nego također po kvaliteti crkvenog služenja koje činite, kroz tolika djela i tolike aktivnosti.
Zahvaljujem Bogu na temi koju ste izabrali za ovo Plenarno zasjedanje, koje mi se čini jako važnim. Danas vi razmišljate o oblicima nazočnosti i djelovanja redovničkog života pred sadašnjim izazovima. Dakle, kao osobni doprinos, želio bih predložiti vašoj pažnji nekoliko točaka za razmišljanje koje su mi na srcu.
Očito, tema koju ste izabrali aktualna je za redovničke obitelji svugdje po svijetu: jer svugdje redovnici i redovnice se pitaju kakav odgovor dati, u duhu vjere i crkvenog služenja, pred izazovima društva koje je sve više sekularizirano. Kako je očito, ovaj aspekt (sekulariziranog društva) je delikatan također za Bosnu i Hercegovinu.
Ali pored toga, čini mi se da se trebamo suočiti također s drugim specifičnijim izazovima. Prvi je onaj koji sam spomenuo malo prije: duboke promjene koje su se dogodile na političkoj i društvenoj razini u zadnjih dvadeset godina. U socijalističko doba, redovničke obitelji bile su primorane živjeti u sjeni s obzirom za pastoralne aktivnosti, a razlog su mnoga ograničenja koja su dolazila od strane sistema. Danas, hvala Bogu, otvorili su se novi horizonti. Oni traže dužno promišljanje, ne samo ono što redovnici i redovnice mogu dati na pastoralnoj razini, nego također na vrstu novih odnosa koji se određuju unutar Crkve, obzirom na dijecezanske svećenike i druge pastoralne djelatnike.
Zatim, postoji drugi specifični element izazova za redovnički život u Bosni i Hercegovini. To je delikatno pitanje, zbog kojega su mnogi od vas puno pretrpjeli. Ali osjećam dužnost skrenuti vašu pažnju na to. Naime, zadnja desetljeća su, nažalost, zabilježila također nisku razinu „mutuae relationes“. Ovdje, u duhu Crkve, nije pitanje da se vidi tko ima pravo a tko ima krivo. To prepustimo povjesničarima. Ovdje je nadasve pitanje konstatiranja kako u pojedinim područjima zemlje hercegovačko pitanje je prilično kompromitiralo odnose sa dijecezanskim svećenicima i strukturama, s velikom duhovnom štetom također i za mnoge vjernike.
Ukratko, čini mi se da traženje odgovarajućih oblika nazočnosti i aktivnosti redovničkog života, treba imati na umu ova tri elementa: a) sekularizirano društvo; b) društvene i političke promjene zadnjih dvadeset godina; c) razina možda ispod prosjeka „mutaue relationes“.
U ovoj konkretnoj situaciji, želio bih sada preći na nekoliko općenitih preporuka, koje osjećam bratskom dužnošću iznijeti vama, kao Papinski predstavnik.
a) Pred izazovima sekulariziranog društva, potrebno je da vi nastavite biti nadasve svjedoci duhovnih vrijednosti. To znači, da svjedočite svojim životom i svojim primjerom, još prije vašeg djelovanja, da materijalna dobra ne mogu zadovoljiti čežnje suvremenog čovjeka.
Nemam potrebe zadržavati se na ovoj točki. Redovničke obitelji su se uvijek isticale u davanju prvenstva Bogu i duhovnim vrijednostima iznad svih stvari. Ovo što bih želio naglasiti, a treba i nastaviti biti tako, nadasve danas, u našim konkretnim okolnostima.
Danas više već ikad Crkva traži od vas da dadnete primjer cijelom Božjem narodu: primjer molitve, kontemplacije, duha žrtve i pokore. Ove vrijednosti su bile duša apostolata vaših Utemeljitelja; također i za vas danas trebaju biti neopozive vrijednosti, usprkos sve intenzivnijem životnom ritmu vašeg poziva. Drugim riječima, ono što mi se čini važnim jest ne popustiti napastima biti više managers nego posvećene osobe.
b) Promjene zadnja dva desetljeća sugeriraju drugu preporuku. Vaše svjedočanstvo i vaše služenje na prvom mjestu gledaju Božje stvari. Ali ne samo to, jer Crkva je u službi cijelog čovjeka i jednog konkretnog naroda, u radostima i u trpljenjima svakodnevnog života.
Ovo postavlja također za vas delikatna pitanja, jer – znadete bolje od mene – katolički hrvatski narod proživljava ne baš lagane trenutke. Žurno mi je pozvati na dva aspekta:
1) Zasigurno pozvani smo također biti odvjetnici i branitelji povjerenog nam Božjeg naroda, i dati svima obnovljenu nadu. I to bez preuzimanja uloge onog tko ima institucionalnu odgovornost da iznađe zakonodavna i organizacijska rješenja za društvenu zajednicu. Stoga, naš doprinos bi trebao gledati samo dio koji nama pripada: pozivajući ponovno velika načela socijalnog nauka Crkve, za izgradnju boljeg društva i pravednog mira.
2) Osim toga, vaš doprinos društvenim i političkim pitanjima bi trebao imat specifičnu oznaku: trebali bi ste nadasve pomoći Božjem narodu ne izgubiti iz vida perspektivu vjere; i ne zanemariti znakove nade, koji ipak postoje, iako nisu u potpunosti vrednovani. Drugim riječima, trebali biste biti u stanju učiniti ono što drugi nisu uvijek čini se u stanju učiniti: također u poteškoćama čitati znakove Božje volje; i učinit da svi osjete da je Bog blizu svom narodu također danas, kao što je bio uvijek u trenutcima poteškoća.
c) Znadete dobro da su promjene zadnjih dvadeset godina, prouzrokovale također porast širokog pojasa siromaštva: starog i novog siromaštva. I tako, ipak danas ovdje ima toliko isključenih osoba koje ne nalaze odgovarajuće uvažavanje u strukturama i mehanizmima socijalne skrbi. Prisjetit će te se da Sveti Otac i Sveta Stolica često ponavljaju da se pred svih stavlja obveza solidarnosti. Ali očito je da ova obveza tiče se na prvom mjestu redovničkih obitelji, koje sve imaju dugu povijest uzornog svjedočanstva pažnje prema siromašnima i rubnima u društvu.
Ipak, dopustite mi jednu preciznost. Od osoba posvećenog života kao što ste vi, koje su izabrale put evanđeoske savršenosti, očekuje se doprinos solidarnosti visokog profila, specifično kršćanske. Što želim reći? Želim reći da služenje siromašnima i rubnima u društvu ne može biti samo socijalna ljudska skrb. Niti se može ograničiti na čovjekoljubivo sudjelovanje u drami siromašnih. Ima nešto puno važnije: vi ste nadasve pozvani biti navjestitelji i svjedoci Boga-Ljubavi, živi znakovi Boga-Ljubavi, koji vas poziva da sudjelujete u njegovom dinamizmu života, koji je Ljubav.
b) Izazovi s kojima se danas suočavamo pozivaju također na hitno nadilaženje napetosti koje nažalost još uvijek postoje, ovdje i ondje, u „mutuae relationes“. Osjećam dužnost reći također i vama ono što često ponavljam biskupima i dijecezanskim svećenicima. To jest, među prioritetnim linijama za Crkvu u Bosni i Hercegovini naznačene od Svete Stolice, ima također ova: vidi se potreba bolje suradnje i većeg razumijevanja između redovničkih i dijecezanskih struktura.
U mojoj službi Papinskog predstavnika ovih godina, imao sam priliku susresti toliko redovnika i toliko redovnica, i dosta često redovničke poglavare i poglavarice. Poznajem dobro vašu raspoloživost i vaše dobre nakane. Moja je želja da se na sve razine mogne prenijeti ova čežnja raditi zajedno za jedinu Crkvu Kristovu.
Jasno, postoji različitost perspektiva. Ali to ne bi trebalo predstavljati problem, ako se polazi od pravog postavljanja Crkve: jer, duhovno i teološki, različitosti su nadahnute od jednog Duha koji dijeli Svoje karizme svima, ali na drugačiji način.
e) Proteklih dana, razmišljajući o ovom Plenarnom zasjedanju Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, uporno mi se vraćala na pamet preporuka koju mi je dao Sveti Otac, kada sam osobno Njemu predstavio situaciju redovničkog života u Bosni i Hercegovini. Iznenadila me činjenica da on jako dobro poznaje činjenice i tolike osobe, možda zato – prije izbora za Vrhovnog Svećenika – bio je Prefekt Kongregacije za nauk vjere. On me pažljivo saslušao. Zatim, između mnogih stvari, doslovno mi je rekao:“Molim, koje god bile poteškoće, recite redovnicima i redovnicama, da od njih Crkva očekuje uvijek nešto više, radi njihovog potpunog posvećenja Bogu i Crkvi. Molim Vas, nemojte se umoriti ponavljat da je potrebno također danas da oni duboko ljube Crkvu, kao što su to činili i u prošlosti“.
Dakle, evo možda najvažnije preporuke. Ljubite Crkvu! Budite vjerni Crkvi, istim duhom vaših Utemeljitelja! Nastavite biti osobe koje žive u Crkvi i za Crkvu! Radosni da možete dati vaš doprinos za rast ove konkretne Crkve u njenim konkretnim životnim okolnostima! I usprkos gorčinama i nerazumijevanjima koja bi se mogla dogoditi također iznutra. Također i po cijenu da se odrečete, ako je potrebno, ponekog osobnog uvjerenja. Na taj način, kao u prošlosti bit ćete uvjereni da ste u potpunosti dali vaš život Kristu, koji danas živi u ovoj Crkvi.
Dopustite mi jednu konkretnu primjenu. Vidite dobro da pred tolikim obvezama i tolikim potrebama, postoji uvijek rizik zatvoriti se malo unutar obzora vlastite zajednice ili vlastite redovničke obitelji. Dakle, čini mi se potrebnim da nastavite širiti vaše horizonte svjedočenja i služenja. I to posebno kad bi vas Crkva izričito pitala. Naime, kad bi Crkva tražila obvezu, suradnju, ili nazočnost mimo vaših struktura služenja vaših Kongregacija.
Draga moja braćo i sestre, siguran sam da će te željeti prihvatiti ove moje upute kao doprinos osobe koja – pored svoje institucionalne uloge – gleda na redovnički život kao na temeljnu uporišnu točku, ne samo u prošlosti, nego također u sadašnjosti i budućnosti Crkve u Bosni i Hercegovini.
Molim obilje darova Duha, na sve vas i na vaše zajednice. Neka vam On podari nadahnuće, svjetlo i snagu, da mognete nastaviti vjerno i radosno vršiti vašu dragocjenu ulogu u Crkvi.
Moja želja, moja nada, moja molitva je da ovo zasjedanje donese puno i dobrih plodova, za vas i za vaše redovničke obitelji, za Crkvu u Bosni i Hercegovini i za opću Crkvu
Hvala!